Plivanje je jedan od bazičnih monocikličnih sportova koji ima jednu otežavajuću okolnost a to je medij u kojemu se izvodi – voda. Kako se kretati kroz vodu tj. medij koji nije svojstven čovjeku kao jednom sofisticiranom organizmu prilagođenom za život i kretanje kopnom? Odgovor na ovo pitanje evoluira kroz čitavu epohu, odnosno kroz jedan vremenski interval kod kojeg je čovjek u ranim početcima plivao iz puke životne potrebe npr. preživljavanja ili savladavanja jedne fizičko-geografske prepreke, pa do današnjih dana u kojima je plivanje dostiglo razinu da se gledajući pojedine svjetske aktere natjecateljskog plivanja pitamo – gdje je kraj napretku?.
Natjecateljsko plivanje danas za sobom nosi jednu posebnu dimenziju i osigurava svim natjecateljima optimalno jednake uvjete u plivačkim borilištima tj. bazenima koji su jasno definirani svojim standardiziranim parametrima npr. temperatura vode trebala bi biti od 25°C – 28°C, visina zastavica može biti 1,8 – 2,5 m iznad površine vode, itd. Pri ovakvoj standardizaciji koja je prisutna svugdje u svijetu vodilo se i računa o stavkama koje bi u najboljoj mogućoj mjeri pomogle plivaču u orijentaciji za vrijeme jedne plivačke trke koja zahtjeva iznimnu tehničku preciznost izvođenja pokreta i maksimalni mogući napor. Naime linije koje se nalaze na dnu bazena upravo su jedan od faktora koji omogućuju plivaču da se uspješno orijentira, ne mijenja pravac kretanja, pravovremeno ulazi i izlazi u okret ili cilj te zadrži položaj tijela koji će mu omogućiti najbolju tehničku efikasnost. Upravo iz svega ovog navedenog možemo zaključiti da su u natjecateljskom plivanju koje se odvija u bazenima (koji su na više načina standardizirani) orijentacija i snalaženje u vodi podređeni samom plivaču i njegovoj tehničkoj efikasnosti plivanja kako bi postigao željeni rezultat.
Upravo ovakav način plivanja (“vaterpolo plivanje”) javlja se u triatlonu i plivačkom maratonu upravo iz razloga jer je potrebno u velikoj gužvi i smanjenoj vidljivosti vizirati ostale plivače, signalne bove, cilj i sl. Stoga prilikom provođenja trenažnih procesa nije na odmet simulirati ovakve situacije plivajući određene dionice (npr. 10x25m sa odgovarajućim odmorom) uzdignutom glavom te na taj način jačati muskulaturu vrata i ramenog pojasa a ujedno i omogućuje percipiranje koliko nam tijelo, poglavito noge, tonu prilikom ovakvog načina plivanja. Ovakav način plivanja ukoliko uključimo i rad nogu, tj. ako nastojimo rad nogu približiti površini, može se i upotrijebiti ukoliko želimo smanjiti bočne otklone tijela koji su posljedica nepravilnog aktivnog i pasivnog dijela zaveslaja. Međutim, što učiniti kada se vaše plivanje ne odvija u ovako optimalnim uvjetima, npr. daljinsko plivanje na otvorenim vodama ili plivanje kao jedan od segmenata triatlonske utrke. U tom slučaju javlja nam se problem kako se orijentirati, pravocrtno se kretati kroz vodu, ne krivudati te pri tome ne narušiti idealnu tehniku koju plivači prakticiraju u bazenima. Gledajući start triatlonske utrke ili plivačkog maratona možemo uočiti kako se sportaši ponašaju poput vaterpolista koji imaju “kontru” te plivaju uzdignute glave vizirajući gdje je lopta ili protivnički igrač.
Kada se plivač ili triatlonac iz velikog broja plivača izdvoji i nastavi svoju utrku po svojim mogućnostima, on nažalost nije riješio problem svoje orijentacije i ne može se u potpunosti posvetiti načinu natjecateljskog plivanja u bazenima. Plivač koji se nastoji orijentirati u odnosu na obalnu liniju, postavljen bove ili druge objekte također ih mora vizirati umjerenim podizanjem glave ili pogleda koji opet narušavaju tehniku plivanja. Da bi se plivač naviknuo na ovakav način plivanja potrebno je tokom treniranja u bazenu simulirati situacije viziranja (npr. postavit određene predmete uz rubove bazena, po mogućnosti u svim mogućim smjerovima, koje je potrebno u vizirati određen broj puta u zadanoj dionici koju je potrebno preplivati – u 200m kraul tehnikom, 10 puta vizirati predmet određen predmet koji se nalazi u blizini bazena).
Još jedna stavka koju triatlonac ili plivač dugoprugaš na otvorenim vodama ne koristi jest okret tj. odgurivanje od zidne plohe bazena pa nije na odmet od ruba bazena postaviti markaciju oko koje će se sportaš okretati pri tome simulirajući npr. okret oko bove (plutače).
Pronaći način kojim se najbolje koncentriramo na sebe i svoje mogućnosti, nije jednostavno ali ukoliko tijekom ljetnih mjeseci raspolažete sa određenim pogodnim uvjetima tj. ako živite uz neku vodenu površinu bilo to more, jezero i sl. evo jednog načina kako barem u maloj mjeri stimulirati svoje perceptivne sposobnosti. Npr. postavite neku fiksnu bovu ili plutaču nedaleko od obale (cca 15 -20m) duboko se koncentrirajte te zatvorenih očiju pokušajte doplivati do iste. Vodite računa da plutača bude načinjena od materijala koji vam ne može nanijeti ozljede prilikom udara u nju a, a ujedno ste u mogućnosti mijenjati udaljenost, broj plutača, mjesto starta izvođenja vježbe. Ovu metodu poželjno je prakticirati u grupi te na taj način ukazati jedan drugome na pogreške.
Znamo da plivanje i triatlon (ne računajući štafetni segment) spadaju u individualne sportove kod kojih se pojedinci utrkuju sa vremenom, međutim poznavanje mogućnosti kolega sportaša može nam koristit na način da plivamo u draftu. Korištenje draftinga možemo usporediti sa npr. zavjetrinom koja se koristi kod biciklizma ili trčanja. Plivajući iza ili u neposrednoj bočnoj blizini neke osobe određenu dionicu savladavamo uz manje otpore od sportaša ispred kojeg se nalazimo pa pri tome imamo manji energetski utrošak. Ovakav način plivanja, jasno, ne ovisi isključivo o nama. Osoba čiju propulziju koristimo može mijenjati tempo plivanja, odmicati se od nas i na taj način ovaj faktor učiniti neupotrebljivim. Potrebno je stoga u plivačke treninge implementirati i ovaj način plivanja kako bi se plivač naučio optimalnom položaju u odnosu na plivača do sebe.
Vidimo da je plivanje na otvorenim vodama specifično po mnogočemu pa se nerijetko događa da sporiji plivač, naviknut plivanju u otvorenim vodama, završi plivački segment triatlona brže od plivača koji je brži na bazenu. Bitno je stoga koristiti specifične vježbe plivanja koje će sigurno osigurati bolju poziciju triatloncu za nastavak triatlona kroz biciklistički segment utrke a tako i ukupni plasman trkača.