U talijanskom gradu Cervia ove nedjelje održana je velika međunarodna utrka Ironman serije u triatlon distanci Ironman Italy Emilia-Romagna. Samo natjecanje trebalo se održati u subotu, međutim zbog velike oluje koja je bila najavljena, utrka je pomaknuta na nedjelju te su zajedno startali natjecatelji na dionici polu Ironmana i Ironmana dok je utrka olimpijskog triatlona u potpunosti otkazana. Organizatori su imali velikih problema oko odgode utrke ali jednostavno nisu imali druge mogućnosti. Naš Roberto Carfagno u povratničkom nastupu nakon više od 3 godine ostvario je odličan rezultat te je osvojio 13. mjesto u svojoj kategoriji. Na utrci je sudjelovalo preko 2.000 natjecatelja od kojih je 22 bilo iz Hrvatske. Robbie je od svih sudionika iz Hrvatske bio najbolji. U nastavku prenosimo njegove dojmove sa samih priprema, utrke i boravka u Italiji. Bravo Robbie!
Piše: Roberto Carfagno
Ironman Emilia Romagna (140.6) trebao se održati u subotu, 17.09., dok su utrke half Ironmana (70.3) i olimpijskog triatlona (5150) trebale startati u nedjelju 18.09. Ali oluja koja se spremala s juga onemogućila je natjecanje u subotu – Ironman je s pravom otkazao utrku za taj dan. Ali što sada učiniti? Vremenska prognoza govorila je da će u nedjelju biti sunčano. Svi smo bili u nepoznatom, glasine su se stalno pojavljivale, ali ništa nije bilo konačno. Napokon, u posljednjem pokušaju, Ironman je odlučio pomaknuti Ironman start na nedjelju, zajedno sa utrkom half Ironmana (70.3) te otkazati olimpijsku distancu. Prijava za bicikl u zonu tranzicije započela je u subotu u 20:00 i trajala do 23 sata. Otišao sam provjeriti svoje stvari i jesti prije spavanja. Budilica je postavljena na 4:00 sata ujutro …
Sami treninzi nisu išli dobro od početka godine zbog problema s Ahilovom tetivom koji se vuku već duže od godinu dana. Ali oko 10 do 12 tjedana prije utrke obvezao sam se samom sebi da neću preskočiti niti jedan trening; inače nema načina da uspijete u Ironmanu. Veliko hvala ide svim mojim kolegama iz Triatlon kluba Zadar koji su me podržavali i trenirali sa mnom. Posljednji tjedni bili su prilično teški sa tjednim opterećenjem od 18 do 20 sati treninga. Bio sam sretan da konačno mogu stati na startnu liniju Ironmana u 7:25 ujutro u nedjelju. Koji je to bio prekrasan izlazak sunca i kakve su duboke emocije prošle kroz mene …
Samo dva dana prije, na probnom plivanju bez ronilačkog odijela, ugrizla me meduza od 30 cm. Desna podlaktica je bila prilično ozlijeđena pa sam imao respekta prema plivanju iako nam je bilo dopušteno koristiti plivačko odijelo. Bilo je to prilično ravno plivanje prema naprijed. Jedini nedostatak je bio što je voda bila jako mutna da nisi mogao vidjeti svoju ruku ispred sebe! Tako da sam sigurno naletio na nekoliko plivača koje sam vidio tek zadnji tren, a nažalost nisam uspio nikome uloviti stopala: Cijelo vrijeme sam plivao sam što je rezultiralo nešto sporijim vremenom od uobičajenog za mene. Ali ipak sam sretan, bio je to moj prvi Ironman još od 2019.!
Tranzicija je bila najduža koju sam ikada doživio! Beskrajna. Zbog toga što je u isto vrijeme startala i polu Ironman dionica, tranzicija je bila duža nego inače. Trčao sam koliko god mi je bilo hladno, presvukao se u biciklističku opremu uz povike podrške moje djevojke, dao joj poljubac kroz rešetku koja je odvajala zonu tranzicije od gledatelja i otišao sam na svoj put od 180 kilometara. To je trebala biti brza staza: sve ravno s dijelovima na autocesti! A onda gadna i strma uzbrdica od oko 2,2 kilometra koja je zasigurno “ubila” mnogo nogu: vidio sam nekoliko natjecatelja koji su gurali bicikl! A to brdo smo trebali proći dva puta! Nažalost, tada je započeo “loš” dio biciklističkog segmenta, u drugom krugu smo se priključili dečkima sa polu Ironman distance koji su počeli kasnije i ceste su postale jako zagušene. Nije bilo načina da pobjegnemo od zavjetrine. Neki su to koristili tako otvoreno da je sramotno. Iz tog razloga ne priznajem svoj osobni rekord u ovoj utrci od 9:31. Dosta je nerealno i iskrivljeno ta da ne odgovara stvarnosti. U svakom slučaju, utrka se nastavila, te je postala na nekim dijelovima i prilično opasna, ali konačno sam ponovno došao do tranzicijske zone. Moja djevojka je bila tamo i bio sam toliko zapanjen i ponosan na svoje vrijeme da sam bio siguran da sam ušao među najboljih 15, možda 20. Dok sam se presvlačio pitao sam je i rekla je: “Ti si 27.! Idi, idi, idi!” 27.?! Nisam mogao vjerovati svojim ušima i skoro sam prekinuo utrku. Ma daj! Sa prosjekom od 37 km/h na 180 kilometara ja sam samo 27.? U redu, nema veze, nakon ponovno duuuuuugog prijelaza počeo sam trčati. Bila je to dionica od 4 kruga po 10 kilometara, a zatim konačni spust od 2 kilometara poput tobogana na plažu. Sa psihološke strane više volim 3 kruga: početak, sredinu i kraj. Točka.
Trčao sam i nakon prvog kruga od 10 kilometara moja djevojka je bila tamo i vikala – “Ti si 24.” A-ha! Znao sam da će se sve svesti na posljednji krug, ali sam bio sretan što sam već prestigao 3 natjecatelja unatoč vrućini koja je nastupila na trkačkom segmentu. Računao sam – ako uspijem proći 3 sportaša na svakom krugu, mogao bih ući među 15 najboljih! Tako sam i nastavio trčati i nakon drugog kruga koju jako volim mi je vikala – “Odlično ti ide, ti si 23.!” Kako to dovraga!? 23.? Kako sam do sada trčao trebao bih biti već 10.! I tada sam krenuo u svoj treći krug. To je psihički bilo najteže, jer je značilo da me čeka još jedan krug. Opet sam došao na mjesto gdje me čekala djevojka koja mi je rekla riječi koje su me natjerale da trčim do kraja – “Još samo jedan! Sve što vidiš, sve što prođeš sada biti će ti zadnji put! Idi! Čekat ću te na cilju!” Htio sam stati tisuću puta ali su mi se svaki put vraćale te riječi – “Ovo ti je posljednji krug da gledaš ovo! Idi!” A kad je došla oznaka od 40 kilometara, znao sam da sam uspio. Držao sam tempo što je više moguće, dizao sve više i više te završio sa posljednjim sprintom. Prolazak tom ciljnom ravninom nakon 3 godine je bilo tako emotivan! Dao sam sve od sebe u trčanju i osvojio sam 13. mjesto nakon što sam krenuo sa 28. To mi je najveći uspjeh do današnjeg dana! I konačno sam u Italiji mogao raditi ono zbog čega sam došao – jesti ukusnu hranu i spavati snom pravednika!
